Malo je gradova na svetu čiji istorijski, religijski i politički značaj prevazilazi njegove geografske granice. Jerusalim se u tom smislu izdvaja kao jedinstven, jer za pripadnike tri najveće religije (hrišćanstva, islama i judaizma), on predstavlja mesto od velikog istorijskog i političkog značaja, simbol kolektivnog identiteta, a pored toga ima i oreol „svetog“ pa simbolizuje i mesto duboke duhovne važnosti. Upravo zbog toga, status Jerusalima je jedno od najsloženijih i najosetljivijih pitanja Bliskog istoka, a može se reći i arena u kojoj se ukrštaju interesi najvećih svetskih sila.
Religija je u praksi oduvek bila neodvojiva od politike i upravo zbog te činjenice religijski značaj Jerusalima se ne može posmatrati odvojeno od njegovog političkog uticaja, pre svega na region, ali i šire. Iako aktuelni sukobi na prostoru Bliskog istoka, posebno onaj u Gazi čiji su glavni akteri Palestinci i Izraelci, u sebi sadrže elemente nacionalnog, etničkog, istorijskog, ideološkog, oni su svakako i religijski, jer se u središtu nalazi težnja pripadnika različitih vera da preuzmu potpunu kontrolu nad zemljom koju smatraju svetom, a to je upravo Jerusalim.
Jevreji, da bi se u potpunosti ostvarili kao vernici, moraju obavljati odredjene verske prakse i poštovati propise koji su poznati kao halaha. Vrlo je važno da se oni moraju obavljati u Solomonovom hramu, koji je dva puta rušen, prvi put od strane Vavilonaca, a drugi put Rimljana. Prema predanju i Biblijski gledano, kralj Solomon je podigao hram na svetoj gori Sion, gde je Avram bio spreman da po Jahveovom nalogu žrtvuje svog sina jedinca Isaka. Takođe, Jevreji veruju da je na gori Sion počelo stvaranje sveta, jer je upravo na tom mestu Bog od zemlje stvorio Adama i udahnuo mu dušu, a tu je pokopano i njegovo telo. Stena na kojoj je podignut Solomonov hram za Jevreje je „temelj sveta” i oni veruju da je pećina ispod hrama mesto gde se potencijalno nalazi Zavetni kovčeg, koji je po predanju prorok Jeremija sakrio pre dolaska Vavilonaca i u kojem se čuvaju dve ploče na kojima su ispisane Božije zapovesti, sasud sa manom i Aronov procvetali štap. Po mnogima je upravo je to razlog težnji izraelskih vlasti da vrše arheološka iskopavanja na Brdu hrama (Al Haram al Šarif), što ujedno predstavlja i oblik političkog pritiska na muslimane i džamiju Al Aksa.
Pored toga što im je hram srušen, a oni sami proterani sa zemlje koju smatraju svojom i svetom, Jevreji se nikada nisu odrekli ideje o povratku u Jerusalim i podizanja novog trećeg hrama i to na istom mestu gde se on nekada nalazio. To naravno nije stav svih Jevreja, neki smatraju da nije pravi trenutak i da treba izbeći političku instrumentalizaciju takvog poduhvata, ali oni najradikalniji čak smatraju da je izgradnja trećeg hrama preduslov da se pojavi Mesija, nakon čega će uslediti dominacija Jevreja nad čitavom planetom. Postoje informacije da je već obezbeđeno sve što je potrebno za izgradnju hrama, od projekta pa do građevinskog materijala, potrepština za službu u hramu, pa čak i crvenih junica koje tom prilikom treba da budu žrtvovane, kao deo religijskog obreda. Ipak postoji jedan problem, na mestu gde Jevreji žele da podignu novi hram sada se nalaze džamije Al Aksa i Kupola na steni, koje su za muslimane treće sveto mesto, odmah posle Meke i Medine. Dakle, Jevreji bi morali da sruše svete džamije da bi podigli svoj hram, što bi za muslimane bilo ravno smaku sveta, stoga oni nikada neće dozvoliti da se to dogodi. Upravo je to jedan od najvažnijih elemenata sukoba i šireg konflikta na prostoru Bliskog istoka.
Jedan od najveličanstvenijih događaja u islamskoj teologiji, po skromnom mišljenju autora ovog članka, svakako je noćno putovanje proroka Muhameda poznato kao Isra i Miradž. Naime, prema predanju, Muhamed koji je često odmarao i molio se Alahu pored Kabe, jedne noći je zaspao, a iz trećeg puta probudio ga je anđeo Džebrail i doveo ga do bele krilate životinje sa licem žene i repom pauna po imenu Burak koju je uzjahao i zajedno sa Džebrailom odleteo do Jerusalima, odakle se otisnuo na nebo, kroz sedam nebesa. Na svom putu, Muhamed je sretao razne poslanike, video lepotu nebesa i stigao do drveta lotusa (Sidrat al-muntaha), kod kojeg je od Alaha primio zapovest o obavljanju pet dnevnih molitvi (Alah je prevashodno zahtevao da vernici praktikuju 50 namaza, ali je Muhamed ponizno molio da broj molitvi bude manji, tačnije pet, a da svaka molitva vredi kao 10, kako bi olakšao umi) i fundamentima vere koje muslimani moraju poštovati. Nakon toga, Muhamed se vratio, prvo u Jerusalim, pa zatim u Meku gde je još uvek bila noć. Prorokovo noćno putovanje u islamu se posmatra kao nagrada Muhamedu od strane Alaha za njegovu žrtvu i uložene napore u cilju širenja vere. Bilo Muhamedovo putovanje telesno ili duhovno, pa čak i jedno i drugo, ono je svakako utemeljilo Jerusalim kao mesto od velikog značaja za islam i upravo u znak sećanja na toj događaj podignute su pomenute džamije Al Aksa i Kupola na steni.
Iako nisu u epicentru trenutnih političkih zbivanja u regionu i za hrišćane je Jerusalim mesto od nemerljivog religijskog, duhovnog i istorijskog značaja, sveti grad koji predstavlja kolevku vere i mesto za koje se vezuju najznačajniji događaji iz života Isusa Hrista. Među njima su i njegovo stradanje, raspeće i vaskrsenje, dakle Jerusalim simbolizuje Isusovu žrtvu, pobedu nad smrću i nadu vernika u spasenje. U Jerusalimu se nalaze najznačajnija svetilišta hrišćanske vere kao što su Isusov grob, mesto silaska Svetoga duha, Grob presvete Bogorodice, Blagodatni oganj koji se pojavljuje na Veliku subotu uoči pravoslavnog vaskrsa i predstavlja pojavu Svetoga duha i potvrdu Isusovog vaskrsenja. Dakle Jerusalim je za hrišćane najvažnije središte religijskog identititeta i hodočašća. Takođe, Jerusalim ima važno mesto u eshatološkoj tradiciji pre svega u tumačenjima drugog dolaska Isusa Hrista koji će prethoditi i kraju sveta.
Upravo zbog preplitanja religijskih tradicija tri monoteističke religije, Jerusalim ima izuzetno važno mesto u bliskoistočnoj politici. Pronalazak trajnog političkog rešenja za status Jerusalima sigurno je jedan od najvažnijih faktora bliskoistočnih konflikata, ali po svemu sudeći, nije realno očekivati da će do njega doći, bar ne u skorije vreme. Trenutnu situaciju, možda je i najbolje opisati statusom kvo, budući da vernici sve tri religije nalaze način da realizuju svoje religijske prakse, a smatraju da je istina i pravda na njihovoj strani, pa bi bilo kakvo delimično ustupanje u korist drugog moglo biti protumačeno kao čin izdaje sopstvenih uverenja i odstupanje od Boga. Jevreji, iako ne drže u potpunosti pod kontrolom Brdo hrama, posle gotovo dve hiljade godina života u izgnanstvu, imaju svoju državu (koju muslimani ne priznaju) i formalno upravljaju Jerusalimom. Molitvu obavljaju ispred Zapadnog zida (Zida plača) koji ih podseća na nekadašnji hram. Za muslimane, značajno je to što imaju pristup Brdu hrama i svetim džamijama Al Aksa i Kupola na steni, a hrišćani, pored drugih svetilišta, poseduju mesto koje smatraju svojim religijskim „središtem sveta“, a to je Isusov grob.
Jedan arapski geograf iz 10. veka rekao je sledeće: Jedna molitva u Jerusalimu bolja je nego hiljadu molitva na drugom mestu. Bog oprašta onome ko dođe u Jerusalim i on se oslobađa svojih grehova. Ko je posetio Jerusalim, taj će otići u raj.“ Dakle na osnovu ove mudre rečenice moglo bi se zaključiti da bi vernici umesto što tragaju za političkim rešenjem, trebalo da prihvate duhovno rešenje, jer ono što je fizičke prirode ne može biti svačije, ali ono što je duhovno svako može držati u svom srcu, pa bi krajnji cilj za sve vernike trebalo biti dospevanje u nebeski Jerusalim. Uostalom i samo ime grada Jerusalima potiče iz korena reči yero – temelj i salem – mir, dakle on je grad mira, iako na svojim zidinama nosi ožiljke burne prošlosti i brojnih ratova.