Analize

Nasleđe strateških pogrešnih procena i opasnosti koje predstoje: Iran, Huti i zapadna obala Jemena

The Legacy of Strategic Miscalculation and the Perils Ahead: Iran, the Houthis and Yemen’s Western Coastline


Zašto nerešene posledice Stokholmskog sporazuma i dalje predstavljaju pretnju po bezbednost u Ormuskom moreuzu i Bab el Mandebu?


Nerešeno nasleđe Stokholmskog sporazuma

Skoro osam godina nakon što su konsultacije u Stokholmu prekinule bitku za Hodeidu, zapadna obala Jemena i dalje predstavlja središte mnogo šire regionalne bezbednosne dileme. Ono što je nekada izgledalo kao lokalni sukob oko jedne luke postalo je neraskidivo povezano sa bezbednošću moreuza Bab el Mandeb, Crvenog mora i, sve više, Ormuskog moreuza.

Dana 29. oktobra 2026. godine, bivši američki državni sekretar Majk Pompeo upozorio je, u izjavi za Al Arabiya English, da izazov koji predstavljaju Huti daleko prevazilazi granice Saudijske Arabije i da zahteva dalje vojne akcije. Njegove izjave podsećaju na ranije kritike bivšeg britanskog ambasadora Edmunda Fiton-Brauna na račun odluke o obustavljanju ofanzive iz 2018. godine. Oba ova stava nameću potrebu za ponovnim razmatranjem jedne diplomatske odluke, na čije su posledice jemenski kritičari ukazivali još u to vreme.

Moje protivljenje Stokholmskom sporazumu nikada se nije odnosilo na samo vođenje pregovora. Ono se ticalo redosleda poteza: snage lojalne vladi približavale su se Hodeidi, ali je ofanziva zaustavljena pre nego što su uspele da obezbede kontrolu nad lukom i pregovaračku prednost koju im je takva kontrola mogla pružiti. Diplomatski proces je vođen bez sprovodive alternative koja bi mogla da promeni postojeći teritorijalni odnos snaga.

Pitanje nije da li je vojni uspeh bio zagarantovan. Nije. Pitanje je da li je prekid vatre, kojim su odlučujuće strateške pozicije ostale nerešene, mogao da obezbedi bezbednost i političko rešenje kojima su njegovi pokrovitelji težili.


Zašto je zapadna obala od strateškog značaja

Jemenska obalna ravnica Tihama u više navrata je oblikovala borbu za vlast u ovoj zemlji. Osmanski vojni pohodi tokom XVI i XIX veka koristili su prilaze obali kao pravce za prodor prema visoravnima. Godine 1934, zauzimanje Hodeide od strane princa Fejsala ojačalo je pregovaračku poziciju Saudijske Arabije u ratu protiv imama Jahje i doprinelo postizanju sporazuma koji je formalizovan Taifskim ugovorom.

Ova istorija ne dokazuje da isključivo kontrola nad Hodeidom određuje sudbinu Jemena. Ona, međutim, pokazuje zašto zapadna obala može da promeni kako vojne procene, tako i pregovarački položaj sukobljenih strana.

Na završetku stokholmskih konsultacija, 13. decembra 2018. godine, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Gutereš opisao je Hodeidu kao pitanje od kojeg zavisi „uspeh ili neuspeh“ celokupnog procesa. Na istoj konferenciji za novinare, specijalni izaslanik UN za Jemen Martin Grifits okarakterisao ju je kao „centar gravitacije rata u Jemenu“. Njihove ocene oslikavale su njen značaj, iako su Ujedinjene nacije i kritičari sporazuma o prekidu vatre izveli različite operativne zaključke.

Za Ujedinjene nacije, sprečavanje razorne urbane bitke i očuvanje humanitarnog pristupa predstavljali su hitne prioritete. To su bili opravdani razlozi za zabrinutost. Međutim, prema kritičarima odabranog trenutka za obustavu ofanzive, prekid neprijateljstava bez potvrđenog uzajamnog povlačenja snaga nosio je rizik da se privremeni humanitarni aranžman pretvori u trajnu stratešku prednost za Hute.

Komandanti na strani jemenske vlade verovali su da su nadomak uspeha, pri čemu su neki govorili o svega nekoliko dana, pa čak i sati do njegovog ostvarenja. Takve procene nije bilo moguće proveriti, a rizici koje bi nosile borbe u urbanom području bili su značajni. Ipak, suštinska dilema ostaje: kakav je trajan bezbednosni aranžman zamenio pregovaračku prednost koja je ustupljena obustavljanjem ofanzive?


Prekid vatre bez uspostavljanja ravnoteže snaga

Stokholmski sporazum proistekao je iz spleta međunarodnih pritisaka, a ne isključivo iz diplomatskih aktivnosti Ujedinjenih nacija. Dana 30. oktobra 2018. godine, Pompeo i američki ministar odbrane Džejms Matis pozvali su na prekid vatre i pokretanje pregovora. Britanski ministar spoljnih poslova Džeremi Hant učestvovao je u završnoj fazi diplomatskih aktivnosti, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo predvodilo napore iza Rezolucije 2451 Saveta bezbednosti UN, kojom je sporazum podržan.

Sporazumom je predviđeno uzajamno premeštanje snaga iz Hodeide i njenih luka. Iako se prekid vatre u širem smislu održao, suštinsko premeštanje snaga predviđeno ovim aranžmanom nije sprovedeno. Sukob je stavljen pod kontrolu, ali je geografska raspodela moći u velikoj meri ostala nepromenjena.

Unutar međunarodno priznate jemenske vlade, sporazum je takođe izazvao nezadovoljstvo zbog spoljnog pritiska i pitanja političke odgovornosti. Istraživanje Međunarodne krizne grupe iz 2019. godine zabeležilo je nezadovoljstvo jemenskih zvaničnika uslovima koje su prihvatili. Ministar spoljnih poslova Halid al-Jemani, koji je predvodio vladinu delegaciju, napustio je funkciju u junu 2019. godine, usred kritika povezanih sa sprovođenjem sporazuma. Međutim, šira odgovornost za takav ishod nije se mogla razumno pripisati samo jednom ministru.

U svojim kasnijim člancima i javnim nastupima, naročito nakon decembra 2020. godine, zastupao sam stav da će kontinuirana kontrola Huta nad Hodeidom i susednim priobalnim područjem vremenom uticati ne samo na političko rešenje sukoba u Jemenu već i na međunarodni pomorski saobraćaj i bezbednost Crvenog mora.

Pouka nije u tome da humanitarni imperativi treba da budu podređeni vojnim ambicijama. Naprotiv, humanitarni aranžmani moraju da budu zasnovani na kredibilnom mehanizmu verifikacije, obavezama čije se izvršenje može sprovesti i političko-bezbednosnom okviru koji ne ostavlja netaknutim postojeće kapacitete za prinudu.


Dve strateške tačke zagušenja, međusobno povezani pritisci

Ograničenja upotrebe pomorskih snaga sa bezbedne udaljenosti ponovo su postala očigledna tokom približno pedesetodnevne američke vazdušne kampanje protiv ciljeva Huta 2025. godine. Razumevanje postignuto uz posredovanje Omana, koje je objavljeno u maju, dovelo je do obustavljanja američkih ofanzivnih operacija, ali nije omogućilo obnovu autoriteta jemenske vlade duž zapadne obale zemlje.

U to vreme zalagao sam se za razmatranje koordinisane akcije kojom bi se povezali američki i britanski pomorski i vazdušni kapaciteti sa legitimnim jemenskim kopnenim formacijama, koje bi delovale pod jedinstvenom nacionalnom komandom. Takva operacija nosila bi ozbiljne humanitarne i vojne rizike. Ipak, istovremeno je pružala mogući put ka obnovi teritorijalne kontrole i jačanju osnova za postizanje političkog rešenja putem pregovora.

Vazdušne i pomorske snage mogu da onesposobe sisteme naoružanja, presretnu napade i zaštite brodove. Međutim, one same po sebi ne mogu da uspostave funkcionalne jemenske institucije niti da trajno potisnu oružanu organizaciju sa teritorije sa koje deluje.

Obnovljena ofanziva Huta duž pojedinih delova zapadne obale u septembru 2026. godine, kao i protivoperacije vladinih snaga koje su usledile u oktobru, dodatno su pokazale na koji način osporavanje kontrole nad teritorijom u blizini moreuza Bab el Mandeb neposredno dovodi do pomorske nesigurnosti.

Ormuski moreuz i Bab el Mandeb predstavljaju različite pomorske prolaze, ali su njihove ranjivosti međusobno povezane. Pritisak na Ormuski moreuz ugrožava izvoz energenata iz Zaliva, dok poremećaji u plovidbi kroz Bab el Mandeb utiču na pomorski saobraćaj koji povezuje Indijski okean, Crveno more i Suecki kanal, uključujući i tokove energenata koji se iz saudijskih terminala na obali Crvenog mora transportuju ka Aziji. Sukob sa Iranom mogao bi istovremeno da pojača pritiske na oba pomorska prolaza.

Sporazum koji bi se bavio nuklearnom diplomatijom ili slobodom plovidbe kroz Ormuski moreuz, a pritom ostavio netaknute prinudne kapacitete Huta u području moreuza Bab el Mandeb, nosio bi rizik da se privremeno olakšanje zameni ponavljajućom ranjivošću. Bezbednosni izazovi protežu se i na Adenski zaliv, gde su pojedine istrage ukazale na postojanje veza u oblasti naoružanja i logistike između Huta i somalijske organizacije Al Šabab (Al-Shabaab). Te prijavljene veze same po sebi ne znače da je Al Šabab iranski posrednik (proxy), ali ukazuju na složenost pomorskog bezbednosnog okruženja.


Od obuzdavanja do suverenog odvraćanja

Trajniji pristup zahteva tri međusobno osnažujuća kruga odvraćanja. Prvi je jemenski: legitimna i delotvorna vlast duž zapadne obale, zasnovana na jedinstvenoj komandi, profesionalnim bezbednosnim snagama i kredibilnom sistemu upravljanja. Bez ovakvog temelja, spoljni vojni pritisak ostaje povremenog karaktera.

Drugi je regionalni: koordinacija Saudijske Arabije, zalivskih država i Egipta u oblastima obuke, obaveštajnog rada, pomorske zaštite i dugoročne institucionalne podrške. Regionalni partneri mogu da ojačaju jemenske kapacitete, ali ne bi trebalo da preuzmu odgovornost za jemensko vlasništvo nad bezbednosnom misijom.

Treći je međunarodni: zaštita slobode plovidbe, potkrepljena kredibilnim odvraćanjem i diplomatijom. Međunarodno raspoređivanje pomorskih snaga i dalje je od suštinskog značaja, ali ne može neograničeno da predstavlja zamenu za funkcionalnu suverenu vlast na kopnu.

Uporedo sa ovim merama, strateška diverzifikacija energetskih, transportnih i komunikacionih koridora može da umanji ekonomsku polugu koja nastaje usled zavisnosti od malog broja ranjivih pomorskih prolaza. Otpornost i teritorijalnu bezbednost treba razvijati uporedo, a ne tretirati ih kao međusobno konkurentna rešenja.

Dublja pouka Stokholmskog sporazuma stoga se odnosi na odnos između diplomatije i ravnoteže snaga. Pregovori su neizostavni, ali sporazume treba vrednovati prema aranžmanima koje je zaista moguće sprovesti i čije je poštovanje moguće obezbediti. Prekid vatre kojim se zaustavlja ofanziva, a da se pritom ne menjaju izvori prinude, može odložiti krizu umesto da je reši.

Suverenitet Jemena ne može se tretirati kao potrošna komponenta šireg regionalnog dogovora. Osam godina nakon Stokholmskog sporazuma, najvažnije pitanje jeste da li će bilo kakvo buduće rešenje objediniti humanitarnu zaštitu i diplomatiju sa obavezama čije je sprovođenje moguće osigurati, kao i sa kredibilnim putem ka uspostavljanju legitimne jemenske vlasti nad obalnim područjem.

Trajna pomorska bezbednost ne može se obezbediti isključivo obuzdavanjem sa mora. Ona zavisi od političkih i teritorijalnih uslova koji sprečavaju da se pretnja neprestano iznova pojavljuje.